Stari, praistorijski grad Šas ili Svač se nalazi na vrhu brežuljka (85m) koje se pruža sjeverno od Šaskog jezera, i ima pogled na cijelo područje oko delte Bojane. Najranije otkriveni ostaci govore da je prvo naselje u Svaču formirano u četvrtom stoljeću prije nove ere, odnosno da su ga osnovali Iliri iz plemena Labeati, koji su živjeli oko Skadarskog jezera. Nova faza njegove gradnje vezuje se za šesti vijek nove ere, a završava polovinom sedmog, kada grad strada u najezdi Avara. U vrijeme kada je kroz njega prolazio stari put Olcinijum-Svacijum-Skodra, Svač je smatran za centar oblasti Ana e Malit. Svač je dosegao vrhunac svog razvoja u srednjovjekovnom periodu, iako je nekoliko puta bio okupiran od strane različitih osvajača. Tada je postao episkopski grad, a po veličini, bio je veći nego Kotor u tom periodu. Srpski vladar Stefan Nemanja je 1183. godine osvojio Svač i kao sve gradove na Primorju “slavu njegovu pretvorio u pustoš i pepeo”, 1242. godine su to učinili Mongoli, i na kraju, 1571. godine, osmanska vojska ga je takođe znatno devastirala. Na ovom prostoru je početkom 17. vijeka još živjelo oko 700 ljudi. Svač je, po legendi, imao crkava koliko i godina dana. Istina je, međutim, da je ovdje pronađeno samo petnaestak ostataka srednjovjekovnih crkava, od kojih su dvije, iako uništene, monumentalne. Crkva Svetog Jovana (Šen Gjoni) je nastala krajem XIII vijeka unutar tvrđave. Druga crkva, Sveta Marija (Šen Mrise) je sagrađena u XIV vijeku izvan tvrđave, prema sjevero-istoku. Bila je duga 16,6 m, široka 7,1 m i izgrađena je u gotskom stilu. Uzimajući u obzir drugačiji stil gradnje, naučnici vjeruju da je ona ustvari bila manastir. Sve crkve u Svaču su bile ukrašene arhitektonskom dekoracijom. Poput drugih srednjovjekovnih gradova, Skadra, Ulcinja i Drištija, Svač je kovao sopstveni metalni novac sa natpisom „sovacii civitas”. Ovaj novac je od posebnog značaja, jer pokazuje kako je taj grad izgledao u renesansnom stilu, sa zgradama na tri sprata, kolonadama i kulama. Danas Svač spada u kategoriju najpoznatijih „mrtvih gradova” na istočnoj obali Jadrana i predstavlja neiscrpno vrelo za arheologe i istoričare.