Jedan od najpoznatijih ljudi svoga vremena i svakako jedan od ljudi koji su ostavili neizbrisiv trag među drevne zidine Staroga grada Ulcinja, van svake sumnje jeste Sabataj Cevi. Čovjek koji je obilježio jedan dio svjetske kulturne baštine koji je svojom pojavom i svojim učenjem dao veliki doprinos, istoriji ne samo kod nas, već slobodno se može reći i u u svjetskim razmjerama. Ovaj čovjek natprosječne inteligencije i širokog obrazovanja proglasivši sebe novim “Mesijom”, ostavio je dubok trag koji i dan danas budi interesovanje ne samo naučnika i teologa, već i običnih ljudi, koji pokušavaju da istraže sve segmente njegovog djelovanja u Otomanskoj imperiji. Naravno, njegov uticaj se širio veoma brzo i van granica Otomanske imperije i njegovo ime se pominjalo sa respektom i poštovanjem u svim sinagogama tadašnjeg razvijenog svijeta. Danas mi, koji živimo tu pored kule Balšica, gdje je on proveo deset zadnjih godina svoga života često ga pominjemo mnogim stranim i domaćim gostima, pokušavajući da damo pravu dimenziju njegovog bivstvovanja, ne samo tu kod nas.
Rođen je u Izmiru 1626. godine u jednom od glavnih gradova Otomanske imperije. U tom gradu je živjela velika skupina Jevreja i u jednoj od najpoznatijih porodica rođen je čovjek koji će se u četrdesetoj godini usuditi da u jednoj tako moćnoj islamskoj zemlji sebe proglasi novim «Mesijom». Sabataj Cevi je još kao mladić bio rado viđen i poštovan, rado su ga slušali i naučnici i obični ljudi i svi su se slagali da je on predodređen da bude vođa. On je u svom obrazovanju čitao sve stare svete knjige Jevreja i u svim tim knjigama se pominjao dolazak novog «Mesije». Ovom titulom su se zvali mnogi prije njega kao, Bar Koba, Juda Galile, Juda Makabe, a jedini koji ju je s pravom nosio je bio Isus Hrist. U velikoj populaciji Jevreja u Izmiru Sabataj Cevi je tražio slobodu, bio je teolog slobode i shvatio je da je ova nešto najveće što čovjek može imati u vjeri.
U svojim predikama, o Talmudu posebno, svetoj knjizi Jevreja toliko je bio sugestivan, da su svi mislili da je on čovjek iz budućnosti, osoba koji će tek doći i odvesti Jevrejski narod do svoje nekadašnje domovine. Bio je rođen da bude vođa. U četrdesetoj godini života, podstaknut svojim genijem i nekim neobičnim unutrašnjim osjećajem proglašava sebe novim “Mesijom” i to svim narodima, čitavom svijetu u Otomanskoj imperiji. Božjom milošću objavljuje čitavom svijetu da se reinkarnira duh Mesije u njemu. Otada mnogi vjeruju u njegovo ”mesijanstvo”, i nastaje čitav jedan pokret koji će kulminirati 1666. godine i u ostalim djelovima svijeta. Prihvata ga čak i čuveni Natan Gazati iz Gaze izjavivši da je on čovjek koga očekuju nakon 15 vjekova, i mnogi Jevreji koji su u velikim grupama dolazili iz raznih krajeva tadašnjeg svijeta, očekujući po starim knjigama da će ih novi ”Mesija” odvesti u Izrael i Palestinu.
Zašto baš 1666. godina.
U mnogim jevrejskim svetim knjigama srednjeg vijeka kaže se a i stari astrolozi su tvrdili da će se novi ”Mesija” pojaviti upravo 1666. godine. U stvarnosti po astrologiji Jevreja broj 1666. je broj divlje životinje Apokalipse, 666 plus jos 1000 godina vladavine Satane. I tako, na osnovu otkrovenja Jovanovog, izračunali su da će dan svjetskog prevrata i obračuna biti upravo 1666. godina. Tada će započeti 1000 godina carovanja Isusa Hrista na zemlji i mrtvi će ustati iz svojih grobova i zajedno sa živima izaći pred sud. Poslije toga će nastati mir, pravda i blagostanje, carstvo Božje i raj na zemlji. Nije to bilo samo pusto sujevjerje, ljudi su uvijek pokušavali da dokuče budućnost, bar onu neposrednu koja ih se ticala. Sve što se dešavalo u vrijeme Sabataja Cevija imalo je vjersku povezanost i sve se objašnjavalo vjerskim pojmovima. Spas i spasilac, dakle novi Mesija, Jevrejima je bio neophodan zato što su vjekovima trpjeli ponižavanja i ugnjetavanje svuda u svijetu, svako pokoljenje je živjelo u ubijeđenju da ono pati više od predašnjih i to se generacijama ponavljalo. U Istanbulu, i u drugim velikim gradovima Otomanske imperije, u to vrijeme bilo je i egzoduša Jevreja koji su dolazili iz istočnih zemalja. Zbog toga je dolazilo do masovnih protesta, posebno u Izmiru. 1666. godine desilo se i jedno pomračenje Mjeseca, koje je vrlo tačno bilo predviđeno skoro dva vijeka prije od jevrejskih, persijskih i arapskih astrologa. Mnogi su tada to i protumačili kao propast Otomanske imperije. Ideja o spasiocu je bila obostrana. Jevreji su spasioca nazivali ”Mesijom”, dok muslimani ”Mehdi”. Bilo je i ranije pokušaja da se mladi ljudi proglase sa minareta Bajazitove džamije kao Mehdi, govorili su da je u njima duh Mehdija, ali su ti pokušaji krvavo gušeni od strane janicara i Porte. Veliki Vezir Kipril, albanskog porijekla u stvarnosti je u to vrijeme i vladao Otomanskom imperijom zato što je Sultan Mehmet 4. nakon ubistva oca imao samo 9 godina. Nakon njegovog dolaska iz Erdene u Istanbul, u svojim dvorima poziva i jednog naučnika po imenu Abdiu, koji je napisao istoriju tog vremena i od koga i znamo mnogo o Sabataju Ceviju. Naravno i sam Sultan je pisao neke zapise i to je najvjerodostojnija priča i istorija ove ličnosti koji je zadnjih deset godina proveo kao Dizdar grada Ulcinja na trećem spratu impozantne kule Balšića.
Kazna i prokletstvo Sabataja Cevija
Proglasivši se ”Mesijem” Cevi je dao nadu masama, nadu ka oslobođenju od ropstva, nadu o vjerskim slobodama. Stare svete knjige su im to obećavale, naravno sada sa novim “Mesijom”. Veliku pomoć Cevi je imao i u Natanu Gazatiju iz Gaze, koji je potvrdio njegovo mesijanstvo a nakon toga se u svim sinagogama u Italiji, Engleskoj i Njemačkoj propovijedalo o Sabataju Ceviju kao novom Mesiji. Iz Izmira se pokret počeo veoma brzo širiti i ubrzo zahvata i Istanbul. Uvidjevši opasnost Kiprili odluči da zaustavi tu euforiju pogotovo nakon što se Sabataj Cevi jednim pismom obraća i Sultanu Mehmetu 4. u kome traži da se odrekne Kurana i Muhameda i da se okrene Talmudu i jevrejskoj vjeri i njemu kao novom «Mesiji». Kiprili je tada naredio da proklinju i zatvore Sabataja Cevija. Međutim to nije mnogo uzbuđivalo sledbenike Sabataja Cevija jer su po predanju vjerovali da će on izaci iz zatvora jašući na lavici i da će se zajedno uputiti prema Izraelu i Palestini gdje će obnoviti svoju državu, razorenoj još u Starom vijeku od Rimljana i time dokazati svoje mesijanstvo. U stvarnosti, Cevi je imao malih šansi da se spasi iz tamnice bez obzira što su njegovi sledbenici vjerovali u njegovu proročansku i božansku moć.
Kako je Mesija postao musliman
Nekoliko redova iz ”Svjetske hronike” hroničara Abdije pokazuje nam kako je Sabataj Cevi prihvatio muslimansku vjeru. Po naredbi, Sultana Sabataj Cevija skidaju golog i on pokriva zastiđen genitalije rukama i izazva smijeh Sultana. Vidjevši da je obrezivan po jevrejskim običajima, Sultan upita muftiju za mišljenje o samo proklomovanom Mesiji. Muftija, koji je mrzio Sijite i Mistike, koji je već bio kaznio jednog filozofa po imenu Karabasa, kao i mnoge pjesnike proglasi Sabataja crnijim od samog đavola. Sultan odluči da stavi Sabatajja na probu rekavši mu da će prihvatiti njegovo mesijanstvo ukoliko ga strijele, kojim će ga gađati, se vrate natrag ne povrijedivši ga. Da bi izbjegao sigurnu smrt, Sabataj Cevi klekne pred Sultanom moleći ga za život jer je on samo jedan rabin i da ga moli i u ime sina koji će se ove noći roditi. Zaista nakon nekoliko sati jedna od žena se u haremu porodila i tada Sultan pokaza milost i poštedi život Sabataju Ceviju. Sultan tada reče Ceviju da on promjeni svoju vjeru, jer kad se već usudio da od svjetskog vladara zatraži da promjeni vjeru, to sada on zahtjeva od njega. I tako Sabataj Cevi dobi novo ime Mehmet Efendija i samom sebi stavljajući turban, odlazi u izgnanstvo u daleki Ulcinj.
Život i smrt Sabataja Cevija u Ulcinju
Sultan pokloni život samo proklamovanom mesiji ali njegovi sledbenici nisu prestajali da se okupljaju ne mogavši da vjeruju da on nije mesija. Da bi izbjegli dalja okupljanja i nemire veziri savjetuju Sultana da internise Sabataja Cevija u najudaljeniji grad Otomanske imperije Ulcinj u njegovoj tvrđavi. Bez obzira što on biva interniran Sultan Ceviju daje titulu Dizdara odnosno čuvara tvrđave i on sa svojom pratnjom dolazi u antički grad Ulcinj, gdje će zadnjih deset godina svoga života provesti na trećem spratu kule Balšića. U toj kuli je i umro najpoznatiji princ iz porodice Balšića Đerđ Balša i danas se ta kula po njemu i naziva kula Balšića. U toj kuli koja se danas ponosno uzdiže na najvišem dijelu Starog grada, Sabataj Cevi nalazi svoj mir, reformiše Talmud i čita drugu teološku literaturu koju je posjedovao. Govorio je šest jezika i bio je čovjek natprosječne inteligencije i visokog obrazovanja. Kažu da je samo dva puta izlazio iz grada, jednom je išao u posjeti Benediktinskom manastiru Rotaci u blizini Bara, dok je drugi put išao do starog grada Svača. Napisao je i nekoliko pisama iz Ulcinja posebno je potrebno naglasiti ono upućeno jednoj od tri žena koje je imao, Sari Elahun, koju je ostavio u Izmiru. U nekoliko drugih fragmenata pominje ulcinjske Albance, govori o strašnim zemljotresima koji su zadesili ovaj grad i govori o trideset djevojaka koje su skočile sa zidina Starog grada da ne bi pale u ropstvo. Isto tako opisuje i jednu posebnu vrstu trave koja raste na zidinama grada. Bio je čovjek govora zato je i malo pisao.
Davidova zvijezda u kuli Balšića
Danas se na trećem spratu kule Balšića nalazi na bijelom mermeru ugravirana Davidova zvijezda koja potvrđuje tezu da je on duboko u duši ostao Jevrej. Na tom mjestu vidno je i mjesto gdje se nalazila njegova biblioteka sa zapisima i knjigama Helevije, Josefa Efraima, Isak ben Solomina, Ezre Maimonita i drugih. Isto tako bilo je tu i prvo izdanje doktrine Kabalista ”Zohal” iz godine 1559. od Đon Bolice i Đerđ Bizantina kao i Pir Didakua iz Raguze. 1676. god. U 50-oj godine Sabataj Cevi umire. Njegova smrt je imala velikog odjeka u svijetu, posebno kod Jevreja, među kojima je bilo i mnogo onih koji su ga i dale smatrali svetim. Njegova smrt je po predanju bila dosta misteriozna. Po jednoj legendi, kažu da je umro u momentu kada je vidio da je jedno dijete palo sa jednog smokvinog drveta na zemlji, vidjevši da se dijete ne pomjera. Legenda kaže da je dijete nakon toga ustalo potpuno nepovređeno. Po drugima, kažu da se već bio pripremio za smrt zamolivši Julija Ambrozijana, čovjeka koji je bio majstor za prepariranje ljudi i životinja, da to uradi sa njegovim tijelom. Moguće je da se to i desilo, u svakom slučaju sahranjen je u blizini jedne džamije van gradskih zidina u jednom posebnom turbetu, iako je kažu njegova želja bila da ga sahrane na jednom uzvišenju sa kojeg bi mogli vidjeti more oni koji bi dolazili posjetiti njegov grob. Moguće da ga nisu poslušali.
Misteriozno turbe
Turbe u kojem se nalazi njegov grob se sa posebnim fanatizmom i danas čuva i ono se nalazi u jednom privatnom posjedu. Čuvari tog turbeta misteriozno čuvaju njegovo ime i nikad vam neće priznati da se radi o njemu. U svakom slučaju treba poštovati tradiciju te porodice, ali je na nama da i dalje radimo na istraživanju njegovog misterioznog života, posebno njegovog dijela, među drevnim zidinama Starog grada Ulcinja. Na njegovom grobu nema nikakvog natpisa, tu je drveni sarkofag i ova porodica se sa velikim respektom i poštovanjem odnosi prema njemu tvrdeći da se radi o jednom njihovom dalekom pretku. U svakom slučaju Sabataj Cevi je bio velika figura svoga vremena, čovjek koji je samog sebe uspio da proglasi novim ”Mesijom” i što je najvažnije ogromne mase su u to vjerovale. Bez obzira na prihvatanje muslimanske vjere on i dalje ostaje opasan za Otomansku imperiju sve do svoje smrti. Zbog toga se internira u Ulcinj. Ubijeđeni smo, da bi i danas ogromne mase turista iz čitavog svijeta dolazile na hodočašće na njegov grob, kada bi se naravno sa stopostotnom sigurnošću utvrdilo da se zapravo o njegovom grobu i radi. Biti u blizini njegovog groba jeste neopisiv osjećaj. On je jedna čudnovata istorijska metafora i jedan motiv da se o njemu mogu napisati mnogi redovi, on je misterija i istorija istovremeno, zaista neopisivo uzbudljiv događaj Nama ostaje da i dalje radimo na rasvijetljavanju njegovog misterioznog života i njegovog djela i da stranim i našim gostima govorimo o ovoj slavnoj figuri koja je obilježila jednu čitavu epohu. On je posebno interesantan za nas, jer je njegovo ime neraskidivo vezano i i za naš grad i on van svake sumnje čini jedan veliki dio naše slavne i impozantne kulturne baštine.